Povijest
Povijest Pazina mnogo je starija od prvog poznatog dokumenta koji ga spominje, darovnice cara Otona II. iz 983. godine. Koncem 12. st. pazinski kaštel je postao sjedištem istarskih posjeda Goričkih grofova koji će se od 1379. nazivati Pazinskom grofovijom. Grofovija će nakon izumiranja Goričkih postati vlasništvom kuće Habsburg, a u srednjem i početkom novog vijeka imat će važnu ulogu u povijesnim zbivanjima u Istri podijeljenoj na austrijski i mletački dio. U novijoj prošlosti Pazin je bio administrativno sjedište Istarskog okruga (1825. do 1860.), u njemu je osnovana prva gimnazija s nastavom na hrvatskom jeziku (1899.), u rujnu 1943. donesene su Odluke o sjedinjenju Istre s matičnom domovinom Hrvatskom, a od 1993. u Pazinu je sjedište Istarske županije.
Povijest Pazina neodvojiva je od povijesti Istre, dapače, pojedina pazinska zbivanja presudno su oblikovala cjelokupnu istarsku povijest. Ne može se pouzdano reći kada je nastalo prvo stalno naselje na mjestu današnjeg grada, jer o tome nema vjerodostojnih materijalnih dokaza. Najraniji pisani tragovi vezani uz sam Pazin i u kojima se može pročitati njegovo ime, sačuvani su u carskim darovnicama 10. stoljeća. U tim se dokumentima zapravo spominje utvrda podignuta uz rub pazinske Jame - Castrum Pisinum - oko koje će se postupno formirati naselje.
Pazin je u to doba bio jedan od posjeda koje su porečki biskupi imali u unutrašnjosti poluotoka, a kaštel je imao bitnu ulogu u obrani tih posjeda. U 13. i u 14. stoljeću kaštel je i centar istarskih posjeda Goričkih grofova koji će, nakon njihovog izumiranja, postati vlasništvo obitelji Habsburg. U prvo vrijeme Habsburške vlasti nad tim posjedom, koji je 1379. nazvan Pazinskom grofovijom, presudan je bio razvitak postignut pod Goričkom upravom. Formiranje Grofovije u unutrašnjosti Istre teklo je ukorak s mletačkim zaposjedanjem obalnih gradova, što će prouzročiti podjeljenost koja je pet stoljeća obilježavala političku povijest Istre. Obilježje te raspolovljenosti poluotoka česti su sukobi uz granicu, pa i ratovi većih razmjera, u kojima je najviše stradavalo ruralno stanovništvo. Kao najvažnija utvrda prema mletačkom teritoriju pazinski je kaštel u nekoliko navrata bio poprište opsade i žestokih sukoba. Kroničari su bilježili paljenje kuća u Pazinu i u okolnim selima, pljačkaške pohode popraćene uništavanjem stoke i usjeva, te druge nedaće. Zbog svega toga se kaštelu u Pazinu, ali i ostalim utvrdama (Beram, Trviž, Grdoselo, Gračišće, Žminj, Tinjan itd), pridavala puna pažnja. Vodilo se računa o dobrom stanju bedema, o njihovom redovnom održavanju i eventualnim poboljšanjima, o naoružanju, vojnoj posadi i sl. Urbarima su se regulirale obveze podložnika koji su zbog propisanih davanja dizali bune neslućenih razmjera.
Mletačka vojska je nekoliko puta opsjedala Pazin, ali ga je samo jednom uspjela zauzeti. Bilo je to 1508. godine kada je cijela Grofovija pokorena u nepunih pet dana. Tada je osvojen i opljačkan i kaštel kojeg su napadači prvo topovima gađali s okolnih uzvisina. U proljeće slijedeće godine Habsburgovci su uspjeli povratiti izgubljena područja, a novi pokušaj Mlečana da 1510. ponovno zauzmu Pazin nije uspio. Kaštel je izdržao sve napade jer je bio dobro branjen i naoružan, pa su napadači opljačkali najbliža sela i povukli se u Motovun. Zbog neriješenih graničnih pitanja Pazinština je i nakon mirovnog sporazuma u Wormsu (1523.) i delimitacije u Trentu (1535.) ostala područje svakodnevnih razmirica. Ratnim sukobima pridružila se i epidemija kuge (1516.), opasnost od turskih provala, a u velikom požaru 1584. godine u Pazinu je izgorjelo 180 kuća!
Epidemije kuge zabilježene su i na početku slijedećeg stoljeća kada je (1615. godine) buknuo još jedan veliki austrijsko-mletački rat. Već 1616. je stradao Stari Pazin, a u srpnju 1617. mletački zapovjednik Alvise Zorzi poduzeo je još jedan napad na Pazin. Zidine kaštela su izdržale napade Zorzijevih plaćenika koji su potom popljačkali sela na Pićanštini. Ovaj se rat u Istri vodio sve do 1619. godine, još dvije godine nakon postizanja mira u Madridu, kao zadnji ratni sukob u slijedeća gotovo dva stoljeća. Uloga Venecije u istarskim zbivanjima slabila je kako je slabila njena moć, do konačnog sloma 1797. godine. Republika je pala pod naletom Napoleona čija će vojska vrlo brzo zaposjesti i Istru. Francuzi će se u Istri zadržati do 1813. godine kad se sukobljavaju s malobrojnom vojskom kapetana Josipa Lazarića. Neke presudne bitke odigrale su se u okolici Pazina, oko Lindara i Berma. U čast Lazarićeve pobjede iz Beča je 1813. godine u Pazin poslana zastava koju je carski Beč «poklonio narodu Istre» (poznata kao Lazarićeva zastava), a 1816. postavljen je spomenik izrađen od topovskih kugla koje su francuski vojnici, prilikom povlačenja kroz Pazin, pobacali u Jamu. Spomenik se nalazio ispred crkve franjevačkog samostana, a otkriven je u prisustvu samog cara Franza I.
Ukidanjem francuske uprave, Austrija je zagospodarila cijelom Istrom koja je 1825. godine postala jedinstvena administrativna jedinica, tzv. Istarski okrug, sa sjedištem u Pazinu. Okrugom je upravljao okružni poglavar F.F. von Grimschitz uz pomoć činovničkog aparata sastavljenog od okružnih komesara, liječnika i kirurga, inženjera, tajnika, crtača, protokolista, registratora, pisara i nekoliko glasnika. Za sve te činovnike Pazin je trebao osiguratri urede , pa je sredinom stoljeća, odlučeno da se za tu namjenu podigne nova zgrada. Useljenje u vlastitu zgradu nije dočekano, jer je uslijedila još jedna reorganizacija uprave. Istra je postala Pokrajina sa Saborom koji je zasjedao u Poreču i takvo će se stanje zadržati do početka Prvog svjetskog rata.
Gotovo stoljeće i pol kasnije Pazin će opet postati administrativnim sjedištem Istre, odnosno novoosnovane Istarske županije. U međuvremenu će se u gradu i okolici zbivati mnogi važni događaji, neki od njih i presudni u novijoj povijesti, od zbivanja vezanih uz hrvatski narodni preporod druge polovice 19. stoljeća i otvaranja prve gimnazije s nastavom na hrvatskom jeziku, do donošenja Odluka o sjedinjenju Istre s matičnom domovinom Hrvatskom, u rujnu 1943. godine.
Legende:)
Kako je nastala Pazinska jama
U davnini kad su u Istri s ljudima živjeli i divovi, na sjeveru su se Istre prostirala ogromna jezera i močvare. Južno nije bilo ni potoka ni vrela pa ljudi zamoliše diva Bana Dragonju da im pomogne natopiti zemlju. Dragonja upregne ogromne volove u plug i zaore od jezera prema moru. Kad je prvom brazdom doveo vodu do mora, nastala je rijeka koju je div nazvao po sebi, Dragonja. Sutradan je izorao drugu brazdu, stvorivši tako novu rijeku kojoj je dao ime po ženi, Mirna. Kad je orući treću brazdu došao pod zidine pazinskog Kaštela, s prozora ga stade zadirkivati žena pazinskog kapetana. Ruga mu se ona da plitko ore i da mu je brazda kriva. Ban Dragonja se jako uvrijedi i volove potjera natrag. Nedovršenom brazdom pokulja voda i stade plaviti pazinsku kotlinu. Pazinci stadu zapomagati, plakati i moliti Dragonju da ih spasi od pogibelji. Smiluje im se Ban Dragonja i udre nogom o zemlju, taman ispod litice na kojoj se uzdizao Kaštel. Uz strašnu huku zemlja stade propadati, otvori se od udarca ogromna jama, i proguta svu onu vodu. Tako je umjesto treće rijeke nastala vijugava rječica Pazinčica čija se voda i dan danas netragom gubi u vrletnoj Pazinskoj jami.Legenda o raškom pastiru
Kod gospodara pazinskog Kaštela služio je jedan siromašni pastir iz Raše. Čuvao je ovce na livadi iznad Pazinske jame, i u trenutku nepažnje jedna ovca pala je u ponor. Nikom nije ništa o tome rekao, no kad je došao u posjet obitelji, otac mu je pokazao mrtvu ovcu koju je izbacila voda na izvoru Sv. Antuna u dolini rijeke Raše. Pastir je prepoznao ovcu iz svoga stada, i kad se vratio u Pazin u službu, svako malo bacio bi jednu ovcu u ponor i tako prehranjivao obitelj. No jednog dana otac, na svoju nesreću, u izvoru umjesto ovce ugleda mrtvog sina: gospodar ga je otkrio, i za kaznu bacio u ponor.
