Najzapadniji dio Hrvatskog zagorja zapravo je gusto napučeno pregradsko područje. U tom slikovitom brežuljkastom kraju, na razmjerno maloj površini ima osamdesetak mjesta, što zaselaka, što sela, a najveće je i među njima najznatnije naselje Pregrada. Ostala naselja su: Benkovo, Bregi Kostelski, Bušin, Cigrovec, Donja Plemenšćina, Gabrovec, Gorjakovo, Gornja Plemenšćina, Klenice, Kostel, Kostelsko, Mala Gora, Marinec, Martiša Ves, Pavlovec Pregradski, Sopot, Stipernica, Svetojurski Vrhi, Valentinovo, Velika Gora, Vinagora, Vrhi Vinagorski, Višnjevec, Vojsak i Vrhi Pregradski.
 |
Prvo spominjanje imena "Pregrada" |
Ime Pregrada se prvi puta spominje 9. kolovoza 1334. godine u statutima Zagrebačkog Kaptola. Statute je sastavio gorički arhiđakon Ivan, a isti dan ih proglasio biskup Ladislav Kobol. Župa je sigurno mnogo starija, jer je u popisu proglašena kao prva u arhiđakonatu Zagorje, a dodijeljena je velikom prepoštu.
Kako je Pregrada dobila svoje ime, može se samo nagađati. Postoji nekoliko hipoteza o stvaranju imena. Prvu je dao Gjuro Szabo, hrvatski povjesničar, koji tumači da je korito rijeke Kosteljine, koja prolazi kroz to mjesto, bila pregrađena nekakvom pregradom te je otuda mjesto dobilo naziv. Druga verzija potječe od Maristele Sabljić i kaže da je vlasnik Kostela (jedno od pregradskih sela) Juraj Branderbuški smjestio svoje obrambene čete "pred gradom", na padinama Kunagore te je tako nastalo ime Pregrada. Obje verzije imaju svoju podlogu, ali sigurnih dokaza nema. I treću, najvjerojatnija, hipoteza nam govori kako je ime uvjetovano geografskim položajem, što nam detaljno objašnjava sljedeći tekst.
Pregrada je smještena na najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja, između rijeke Sutle i padina Maceljske gore. Unutrašnji prostor općine karakteriziraju gorski masivi Kunagore (520 m), Desinićke gore (505 m) i Kostel-gore. Centralni i južni dio općine tvore brežuljkasti i niskobrdoviti tereni s dolinama uz potoke Kosteljinu i Horvatsku koji pripadaju slivu Krapine.
 |
Geografski smještaj Pregrade |
Općina graniči sa općinama Desinić, Hum na Sutli,Krapina i Krapinske Toplice. Ona se prostire na površini od 67,26 km2 na kojoj prema popisu stanovništva iz 2001. živi 7165 stanovnika (107 st./km2). Samo naselje Pregrada ima 1564 stanovnika koji žive na 10.9 km2. Iako je broj stanovnika u padu, područje općine Pregrada sa 143,5 st./km2 još uvijek spada u područje s najgušćom naseljenošću u Republici Hrvatskoj. Promatrajući kretanje broja stanovnika posebno u Pregradi, a posebno u ostalim manjim naseljima dolazimo do zanimljivog zaključka: broj stanovnika u gradu raste, dok istovremeno intenzivno pada u manjim naseljima zbog iseljavanja u samu Pregradu ili pak u druge gradove i države. Istu situaciju bi nam pokazala promjena broja domaćinstava.
Položaj općine u Hrvatskom zagorju, konfiguracija terena te stanje i značaj razvijenosti prometnog sustava, uvjetovali su da je općina u tom pogledu prilično izolirana. Naime, područje su do 1994. godine zaobilazili svi magistralni pravci, dok željeznička pruga Zabok - Celje samo dodiruje općinu u Humu na Sutli. 1994. godine otvoren je magistralni pravac Pregrada - Krapinske Toplice što znači i bolju povezanost sa Zagrebom. Pravac sjever - jug povezuje cesta Krapinske Toplice - Pregrada - Hum na Sutli - Rogatec, a pravac istok - zapad cesta Krapina - Pregrada - Desinić - Miljana. Opće stanje unutarnje cestovne mreže (lokalne i regionalne) je sada također zadovoljavajuće, ali te ceste ne povezuju Pregradu sa većim gradovima, regijama te sa susjednim državama, već povezuju manja naselja u okolici Pregrade sa samom Pregradom.
U klimatskom pogledu, dolina Sutle je najhladniji predio u zapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, a razlika u temperaturama između dolina i sljemena brežuljaka doseže i do 15 °C. Prema podacima za 1994. prosječna godišnja temperatura je 11.5 °C. Najtopliji mjesec u godini je srpanj, a prosječna mjesečna temperatura tog mjeseca je 22.1 °C. Najhladniji mjesec u godini je prosinac s prosječnom temperaturom tog mjeseca od 1.7 °C. Suma godišnjih padalina iznosi 1220 mm, a prosječna godišnja količina padalina iznosi 852 mm. Mjesec s najvećom količinom padalina za 1994. god. je lipanj (166.9 mm), a s najmanjom je veljača (27.1 mm). Prosječan broj dana u godini sa snjegom je 26 dana, a maksimalna visina snježnog pokrivača je 27 cm. Tuče su uglavnom ljeti, pogotovo kad su visoke temperature.
Grad i vlastelinstvo Kostel
 |
Srednjovjekovni Kostel danas |
Da bi se razumjela srednjovjekovna povijest Pregrade treba imati u vidu da su u gospodarskom i političkom pogledu najvažniji čimbenici feudalci, kao stanoviti kraljevi, vazali i vlasnici često vrlo velikih posjeda. Budući da je pregradska župa pripadala pod kostelsko vlastelinstvo, gospodari Kostela ujednom su bili i zemaljska gospoda u Pregradi i crkveni patroni.
Nemoguće je utvrditi kada je Kostel izgrađen. Prema E. Laszowskom, Kostel je izgrađen u XIII. stoljeću, između 1260. i 1264.g. kada je bio rat između češkog kralja Otakara II. i Bele IV. Laszowski pretpostavlja da ga je izgradio netko od Otokarovih velikaša, ili sam Otokar.
Sve do izumrijeća loze celjskih 1456.g., Kostel je bio u njihovim rukama. Oni su ujedno bili nasljedni župani Varaždinske županije, više puta banovi Hrvatske i Slavonije, te posjednici gotovo cijelog Zagorja i Međimurja. 1517.g. Kostel je prešao u ruke kneza Jurja Brandenburškog jer se za njega udala Beatica Frankopanska, koja je prije bila žena Ivana Korvina, koji je umro 1504.g. Zbog svoje raskošnosti morao je Juraj Brandenburški već 1523.g. prodati ovaj grad i vlastelinstvo kao i krapinske posjede jajačkom banu Petru Kegleviću Bužimskom za 13.000 forinti. Dogodilo se to 21. prosinca 1523.g. za vrijeme zasjedanja sabora u Požunu.
Izgradnjom dvorca Gorica u XVII.st. Keglevići sve više napuštaju Kostel te je ova tvrđava već krajem XVIII.st. vrlo ruševna.
Keglevići
Stara hrvatska plemićka obitelj Keglević od Bužima pred turskom najezdom morala je napustiti svoje posjede u Bosni u okolici Bihaća da bi konačno našli svoje stalno boravište u Hrvatskom zagorju. Posjede u Bosni morao je napustiti Petar Keglević 1521.g. da bi 1523.g. kupio kostelsko i krapinsko vlastelinstvo.
 |
Grb obitelji Keglević |
Plemićki grb obitelji Keglević sačuvan je na pečatima isprava, na dovratku dvorca Gorica, a na istom mjestu nalazi se i poluoštećeni grb iznad glavnog ulaza. Na dvije trećine gornjeg štita su dva zlatna, okrunjena i ustobočena lava koji na plavoj podlozi drže srebrni mač sa zlatnom krunom. Na donjoj trećini naizmjenično su poredane tri crvene i dvije srebrne vodoravne linije.
Petar II. Keglević, rodio se između 1476. - 1479.godine. Bio je jajački ban od 1520. do 1537.g. i ban Hrvatske od 1537. do 1542.godine. 1523.g. Keglević je gospodar Čaklovca, grada na Psunju, u istočnom dijelu Križevačke županije te drži u svojim rukama i grad Podvršje u Požeškoj županiji, a založio mu ga biogradski ban Franjo Hedervari. 1523.g. Petar Keglević kupuje Krapinu i Kostel i pretvara ga u stalno prebivališe obitelji Keglević. 1540.g., kad je njegova kći Ana udana za gašpara Ernušta, posjednika Međimurja, Đurđevca, Prodaviće i Koprivnice, ostala udovica, zauzeo je Petar Keglević i cijelo Međimurje i ostale Ernuštove posjede, tvrdeći da je njegova kći ostala trudna, a pokojni zet da ga je imenovao tutorom žene i djeteta. Kad se sve ovo pokazalo lažnim, Ferdinand je skinuo Petra s banske časti, a sabor u Požunu 9. studenog 1542. osudio ga je kao nevjernika na "gubitak života i posjeda" dok ne vrati sva Ernuštova imanja. Da stvar bude za Petra Keglevića još gora, kralj je imenovao novim banom Nikolu Zrinskog.
Zrinski je Keglevića 1546.g. doista i zarobio zajedno s dvojicom sinova, te ga predao u kraljeve ruke. Tek kad su Keglevići vratili sve Ernuštove posjede, Ferdinand im je vratio njihovo nasljeđe i kupljene gradove te je oprostio krivicu starom Petru. Petar Keglević je umro vjerojatno 1554.g. u Kostelu ili u Krapini i sahranjen je u župnoj crkvi u Pregradi. Nadgrobna ploča bez natpisa, uzidana u svetište današnje župne crkve, može se odnositi samo na Petra Keglevića.
 |
Nadgrobna ploča koja se, najvjerojatnije, odnosi na Petra Keglevića |
Od njegovih devetero djece, Juraj, Ivan, Gašpar i Ana su umrli prije njega. Franjo je bio opat u Topuskom. Umro je 1558.g. za Nikolu se ne zna gdje je živo i kada je umro, a Petar je poginuo u bitci s Turcima 1566.g. Tako su ostali nasljednici Petra Keglevića, Šimun i Matej. Matej je umro bez potomstva oko 1584.g. te je sva njegova dobra naslijedio Šimun, odnosno njegova djeca jer je Šimun umro već 1579.g. Njegova nadgrobna ploča nalazi se danas u pregradskoj župnoj crkvi ispod nadgrobne ploče njegova oca. Podigla ju je Šimunova druga žena Magdalena Petho.
Šimun Keglević je sa Magdalenom imao petero djece: Ivana, Petra, Juraja, Franju i Anu. Nakon Šimunove smrti 1579.g. majka je najveći dio posjeda dala Ani, na što prosvjeduju sinovi pred Zagrebačkim Kaptolom protiv razdiobe imanja kako ga je njihova mati uredila na štetu sinova. Ivan se oženio 1598.g. Suzanom Bay. Iz tog braka rodili su se Franjo i Ana Marija. Umro je 1619.g. Drugi Šimunov sin Petar poginuo je u bitci kod Cernika 1602.g., a Franju su 1594. zarobili Turci te se i poturčio.
Juraj, treći sin Šimuna Keglevića, vršio je službu podbana Hrvatske, a istakao se kao vojni zapovjednik i komadant hrvatske vojske. Oženio se Katarinom Istvanffy s kojom je imao četiri sina: Nikolu, Petra, Sigismunda i Stjepana. Oporučno je odredio da Sigismund i Stjepan idu u škole, a Nikola i Petar da preuzmu vlastelinstvo. Od sinova Jurja Keglevića Sigismund je imao samo žensku djecu, a Stjepan poslije razvrgnuća svoga braka s Marijanom Erdödy nije imao djece. Nastavljači loze Keglevića su ostali Nikola i Petar, koji diobom postaju začetnici; Nikola ugarske, a Petar hrvatske loze Keglevića. Petar se oženio Margaretom Gereczy 1625.g. Njegov sin Petar je umro još kao djete, Ivan je postao pavlin, a Katarina klarisa u Zagrebu, dok je Eva ušla u samostan uršulinki u Bratislavi. Najstariji sin Ladislav oženio se Rožinom Ratkaj 1656.g. i bio je nasljednik cjelokupnih posjeda. Kći Judita je postala redovnica, Marija Tereza se udala za grofa Jurja Seczyja, a Petar ga je naslijedio. Na nekim mjestima se spominje Tomaš Keglević, a to je vjerojatno drugo Petrovo ime ili njegov nadimak.
 |
Grafika starog grada Kostela iz 1939. |
Već u to vrijeme Kostel je zapušten, a njegovu vlastelinstvu Keglevići su podigli gradove Goricu, Dubravu i Bežanec. Dubrava je pripala potomcima Nikole Keglevića, začetnika mađarske loze, a Gorica i Bežanec Petrovim potomcima.
Petar (1660.-1724.) imao je sinove Ladislava i Aleksandra, te kćer Kristinu. Ona se udala za Josipa Ratkaja. Ladislavova loza se izgubila već u drugom koljenu. Njegov sin Petar (1722.- 1749.) imao je dvije kćeri te se njihovom udajom izgubila loza. Aleksandar (1706.- 1750.) se oženio Teodorom Petazzi. Njegova kći Ivana udala se za Ivana Chamarrea, a sin Julije imao je s Anom Petezzy sina Petra koji je umro kao dijete. Drugi Aleksandrov sin, Josip, iz braka s Rozalijom Thauszy imao je Tomu (1769.- 1850.). Njega je naslijedio Samuel (1812.-1882.) koji se oženio s Emiliom Collenbach. Iza Samuelove smrti njegov sin Oskar prodaje sva Keglevićeva imanja zakupniku Antunu Kaučiću. Tako Keglevići odlaze iz Pregrade, a s Oskarom je izumrla cijela loza nekoć moćnih Keglevića.
Bežanec je kupio austrijski poslanik u Carigradu, barun Franjo Ottenfels-Gschwind i njegovi su ga potomci uživali sve do II. svjetskog rata. Dubrava je pripala ženidbom grofovima Limburg-Stirum, da bi kasnije bila vlasništvo Oršića, a potom Kuhtića.
Nema komentara:
Objavi komentar